“A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden i u Vrhbosni zakopan na svojini, na plemenitoj…
Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radzaju nova
i nova godisnja doba.
I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj…
Al ja uporno gledah u
pod…
I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i moja smert sve
starsa i sve tjesnja je.
Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan – ne da pokazu da bjeh vetc da me vislje neima…”
Ljeta gospodnjeg 1258.
Iz knjige “Oblici bosanskih duša”, autora Nenada Tanovića, 1994. godine, poezija pisana u stilu epitafa sa stećaka…
(Meliha/20221021)