Povodom 100 godina smrti Alekse Šantića (2. februar 1924. – 2. februar 2024.)

Iz stare štampe – Aleksa Šantić, Jugoslavenski list od 3. februara 1924.

U Jugoslovenskom listu od 3. februara 1924. godine objavljen je Nekrolog Aleksi Šantiću:

Nekrolog Aleksi Šantiću

Nestaje velikih duhova, zaštitnika naše narodne misli. “Oni se gube, jer su dovršili svoju istorijsku misiju u narodu i jer su doživjeli svoje snove, kojo su držali kao stvarnost. Odlaze na drugi svijet, sa čistom dušom, koja je decenije cvala i mirisala narodnom slobodom.
Među nama živima nema više ni Alekse Šantica, onoga Šantića, koji je za aneksijske krize bolno doviknuo Muslimanima muhadžirima:
“Ostajte vođe sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kao ovo tu”
Aleksa Šantlć oprostio se je jučer u jutro u 6 sati u Mostaru sa ovijem svijetom, da potraži novi pjesnički vrt, pun muzike, ritma, siobode i neograničenosti duha. Tamo, gdje su mu bile ideal londze, tamo, gdje huči Neretva, bez koje nije mogao živjeti, a to je rado i skromno priznavao svojim prijateljima, tamo je u ritmu toka Neretvo ispustio. svoju veliku dušu veliki pjesnik i veliki naš čovjek, Aleksa Šantić.
Jugoslavija u svojoj istoriji briše među živima jedno veliko ime, kida iz svoga organizma jednu veliku dušu. Ona nije nikada išla tamo, gdje su se borile strasti, plemenske, vjerske i političke. Ona nije od početka združila sa Muzama, i čista i nevina sipala svoje utjehe i održavala nade u bolju budućnost.
Alekaa Šantić je jugoslavenski Silvio Pellco. Do prije Os1obođenja strarala je njegova patriotska krv gromke stihove, koji su ulazili u sve kuteve duše našeg naroda, Nije se on samo zadovoljio sa svojim rođenim genljem, kojim je olakšavao naše ropstvo i osvjetljavao našu veliku budućnost. To njegovom nagonu nije dostajalo. On je uvijek htio dati nad svoju snagu. Tražio je klasične primjere
robovanja. I našao ih je kod Heinea:
“Die Mitternacht zog näher schon
In tifer Stille lag Babilon”.
Naüao je paralelu u robovanju naroda u Babilonu, tiranina jo, naüao u Belzacaru, a odmazdu u: mene, tekel, ufarin, To je realna vizlja Alekse Šantića, koji je vjerovao, da će jugoslavenski rod tresnuti o tle teške okove ropstva. Zaljubio se u Heineov Intermezzo, jer je pričinio, kao most između ropstva i slobode.. Sloboda je bila glavni i najjači sentiment njegove suptilne duše. On je nju njegovao kao ličnost i branio se protiv svih drustvenih konvencionalnih okova, jer je sloboda. široka sloboda bila njegov životni ideal.
‚Mogao je biti bogat trgovac, jer su mu roditelji ostavili jaku podlogu. ze trgovačko razijanje, U tome je pravcu i vaspitan. No njega i njegovog davno preminulog brata Jeftu, vukla je harmonija, 1jepota, sunce, 1jubav prema čovjeku, sve ono, što danas ne privlači našeg čovjeka, Šantić je tražio zraka, Za tezgom sa aršinom u ruci ili utezima bilo mu je pretijesno, ćiftinskli..Pare je zamijenio sa omanacijom duha, posvećenom narodu isa svojim ritmičkim govorima svome narodu sa gore Šantić nije mogao suziti svoga duha na usko kretanje. On je letio u vasioni i strogo lebdio nad srećom naroda,
-Kako ste gospodin Aleksa – pitao ga je Milan Marjanović 1920 na Ilidži.
-Veoma dobro. Osjećam se odlično, nemoćno. je odgovorio pokojni Aloksa Šantić.
I on se je duševno odista. dobro osjećao, i ako jo fizički već bio na nizbrdic. Živio jo u svome ostvarenom idealu. Njegov duh poslije teške Odiseje došao je na Itaku, u slobodnu Jugoslaviju, a to je za njega bilo sve; i novac i zdravlje i odlikovanja i priznanja. Jer veliki duh Alekse Šantića koji je Ahilovom snagom proricao, da mora pasti austrijska Troja, bio bi duboko ponižen i najvećim priznanjem. On ih je dobivao, |u koliko se je sjetio njegov neblagedareni narod, al ih nije tražio i nije im so radovao- Živio je od svoga duhovnog zadovoljstva, od pobjede svoga genija. Njegovo se je pjesničko proročanstvo ispunilo, njegov je duh pobljedio.
|Krnji se osnova stvaranja Jugoslavije. Nestaje jednog po jednog velikog duha, Posljednji je u tome nizu Aleksa Šantić. I tek kada ovih velikih ljudi nestane između nas, sjetimo se njihove velične prema našoj sitničavosti. Oni su u svojoj širokoj duši obavili sav narod, radujući so njegovoj sreći, koju su snagom Mesija’ proricali.
Slava Aleksi Šantiću!
|-:-
“Pokojni Aleksa Šantić rođwn je u Mostaru 1888. Roditeljl, trgovci, posvetili su ga trgovačkim studijama. Študirao je u Trstu i Gracu, no zbog bolesti prekinuo je študije, Kao idealista nije imao smisla za praktičan život, a najmanje za trgovinu. Odao se je pjesniätvn, za koje je bio predestinovan. od rođenja. U Mostaru se je oko njega okuplo lijep krug literata i pjesnika: Jovan Dučić Svetozar Ćorović, Joca Protić drugi, koji pokreću odličnu reviju “Zora” i izdaju “Malu Biblioteku”. Duša je svega bio Aleksa Šantić koji je volio svoj Mostar, jer mu je najbolje godio. Bolovao je nekolikomgodina na prekide, dok juče ujutro ne ukloniše Usudi dušu Alekse Šantića iz naše sredine…”

Iz stare štampe – Pogreb Alekse Šantića, Jugoslovenski list od 5. februara 1924.

U Jugoslovenskom listu od 3. februara 1924. godine objavljen je Nekrolog Aleksi Šantiću:

Pogreb Alekse Šatnića

Veličanstven pograb. – Bratstvo u tuzi. – U svijetlu bakalja posut lijes zemljom. Vanredno učestvovanjen naroda.

Mostar, 4. februara. Cijeli Mostar je u dubokoj žalost;i za svojim nezaboravnim Aleksom Šanticem. Svi fenjeri su obaviti florom. Grad je vas u crnini, Lijes je izložen u Srpskom Domu, gdje drže potasnu stražu Sokoli, izvidnici i članovi pojedinih društava,
Čitavo jutro dolazile su nepregledne mase ıaroda da vide posljedni put svoga pjesnika.
U 1 sat došla je u Dom porodica pokojnika. U 2 sata su članovi društva »Gusle« i »Hrvoje« digli lijes i postavili ga na mrtvačka kola, Najprije je nošen križ, zatim su tužnu povorku sastavljali osnovne škole, Hrvatska glazba, srednje škole, vojna glazba, Sokoli, izvidnici. Vijenac Kralja Aleksandra nosila su dya oficira a za ovim sy nošeni. vijenci ministara, korporacija ji prijatelja.
“Tri djevojčice u bijelo nosile su odličnja pokojnika, a za ovima je brojno sveštenstvo predhodilo lijes. Iza 1ijesa slijedila je obitelj pokojnika, mnnštvo korporacija j naroda, te vojska. Povorka je stigla na groblje u.7 sati.

I putem i nad rakom izrečeno je 15 govora. U ime općine oprostio se g. Ćemalović, u ime ministarstva prosvjete g- Krsmanović, u ime Jugoslavenki gđa. Krsmanović. Dalje su govorili g,
Leontić ispred Orjune, gđica Gatalo ispred KSS u Beogradu, g. Kolbe ispred „Sokola”, g. Turina ispred Hrv. Kluba, g. Ljubibratić, g. Jeremije Živković ispred Srpsko Književne Zadruge, i Sv. Petrović ispred »Književnog Glasnika«.
Tačno u 7.15 sat spušten je lijes u zemlju uz Svjetlo bakalja. Vanredno veličanstven i tužan prizor.
Za vrijeme pogreba kružio je nad ulicama, kuda je prolagilan tužna povorka, aeroplan.
Na ulicama silnn masa svijeta iz čitave Hercegovine opraštala se od svog velikana.
Svi govornici isticali su pokojnika kao pjesnika i apostola jedinstva i bratstva.
Opština je u slavu pjesnika promjenila ime Ričine ulice u ulicu Alekse Šantica i još jutros izmijenila tablu.
Velikom pjesniku: Slava.”


prilog: Aleksa Šantić, mladić, gospodin, slike sa sprovoda i nadgrobni spomenik

priredili Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Komentariši