Putopisi, ljudi i običaji – Kafa na Čardaku, Mostar, 1967. godine

U “Večernjem listu od 23. decembra 1967. godine objavljen je tekst pod naslovom “Hajde Šele kahvu mi ispeci”. Autor je bio D. Jelinić.

“Šta radite, ljudi?

Mostar, prosinca — I službeno, po kalendaru, zakoračili smo u zimu. Tako nas je snijeg već odavno posjetio, a britka studen nebrojeno puta “obrijala”, tek je sad vrijeme – zimskih kaputa.
A ako vam se ne zimuje, pođite na jug, u Mostar.
Kad sunce odskoči iznad dalekog Veleža ili iznad Huma, otkopčajte kaput!
I šetajte. I gledajte: šta rade ljudi?
Da s Neretve ne pirka vjetar – ”studenac”, bilo bi pravo i toplo proljeće Alekse Šantica:
»Uzviće se Ljeljo nad našimMostarom,
i svaki će prozor zasuti beharom …«
Toplo je.

-:-:-
U autobusu koji vozi do aerodroma nagurali se putnici kao žigice u kutiji.
Kavane — prazne.
Turista je u Mostaru malo, A i ljeti, Mostar je samo prolazno odmorište, mada sa svoja dva hotela, na jednoj i drugoj obali Neretve, pruža svakom, došljaku pun komfor.
Vjerujte, doći zimi u Mostar još je ljepše. Kameni most s jednim lukom, taj starac iznad Neretve zimi se – pomladi. Iako mu je tačno 401 godina, on, onako savijen “u struku”, zimi (zimi je više vremena) priča najljepše legende.
A u Mostaru nema priče bez kave.
I zato: kafu mi, draga. Ispeci.
Odmah tik mosta je “Čardak”: ugodne soba s niskim klupicama, soframa i stočićima.
Ibrici i fildžani.
U kutu kafedžinice sjedi stari vlasnik Salko Plosko. Sjedi, pa kad mu dosadli, ogrne svoj kaput i ode u bivši hotel “Evropu”, opet zauzme mjesto u kutu i — naruči kavbu.
A kad mu i to dosadi, vrati se u svoju kafedžinicu i kod svog dečka Šele,
Šele mi pokazuje kako se kava peče. Jer: |
– Kahva se ne kuha — kaže Šele. — Kahva se peče. Evo ovako:
I, molim te, zapamti to zauvijek: Kahva se peče!
Čele uze džezvu s klimavim poklopčićem i praznu je dobro zagrije. Do užarenosti, U vruću i zagrijanu, praznu džezvu stavi dvije žlice kave, turi je na žar drvenog uglja, i samo do ruba usu u nju vrelu vodu.
– I gotovo – reče Šele. — Sad u nju uspeš ostatak od. Dvije-tri kapi vode, da se stvori vrhnje, i služi. Pij i uživaj!
Šele donese i ratluk.
– Jedi – reče Šele. – A hoćeš li, možda, i bijelu kahvu?
– Šta će mi, pobogu, uz crnu i bijela?
Šele se od smijeha uhvati za trbuh, jer je bijela kava – meka šljivovica. Služi se kao i erna kava, u fildžanima

-:-:-
I tako – kafenišemo.
Nasred sobe je – mangala, bakreni sud na postolju, pri vrhu širok poput tepsije, U njemu Šele raspiruje drveni ugalj, pa kad ga razgori, sobom prostruji ugodna toplina.
Virim kroz rešetke na malom okmu.
– Samo ti viri – reče mi susjed u “Čardaku”. — Tako su virile i naše djevojke. Ona momka vidi, a momak nju ne. Djevojku su nekad vidjeli samo mujezini s minareta, Znaš li ti to? Ne! E, pa da ti ispričam: kad udari nevrijeme i udare gromovl, mi kažemo: mujezini azgini! Ni to ne znaš šta je, uh! E,to ti je ovako: kad mujezin moli s minareta, klanja..:. razumiješ, on je onda visoko. Visoko iznad ograda naših dvorišta. A u dvorištu naše žene koje ne smije ni jedan muškarac da vidi. E, vidiš, mujezin ih vidi… pa zato i kažemo – mujezin je azgin, to jest — obješenjak. E, pa kad gromovi pucaju, to alah kažnjava tog obješenjaka. Razumiješ?
Šele ponovo donese ispečenu kavu.
I crnu i bijelu.
Na redu je nova legenda. Nova priča.
– Pušiš li?
– Pušim.
– A znaš li ti zašto je duhan monopol bio i zašto se na njega plaća toliki porez?. Ne znaš. Eto vidiš.
Čiča srknu kavu. Bijelu-
Pa zapali,
– Evo ovako je to bilo. I istina je živa, Bio.ti je tamo negdje, ne znam tačno gdje ja to bilo, neki bal. I muzika je bila. Došli svi najviđeniji ljudi da plešu i da se zagledaju jedni u druge. E, a sad je ovo važno: na taj bal došao je i sam Napoleon. A Bonaparte kako je došao, odmah pravo kod jedne Hercegovke..
»Da plešemo«, kaže Bonaparte.
– A Hercegovka bila lijepa kao san, I ne samo da je bila lijepa, nego i okićena silnim nakitom. Te ogrlica, te narukvica, zlatno prstenje. Kažem, ti, na njoj je bilo više od kilograma zlata. Pita nju Napoleon:
“ A šta je vama muž?”
“Moj muž sadi duhan”, kaže Hercegovka,
– Eto vidiš: i kako ta luda žena reče da joj se muž zanima duhanom, Napoleon naredi da se uvede popis, pa poslije popise porez. I odonda se ne zaraduje mnogo na duhanu. A do onda svaki je duhandžija bio bogataš.
– Šele, daj još jednu kavu.
Dođe kava i nova priča.
– Pozmaš li ti Fatu? Fatu Benca?
– Ne.
– E, idi je upoznaj. Ona je najstarija žena u mostarskoj općini. Zovu je Hadžusa I već joj je 97 godina. Ima dva sina, četrnaestoro unučadi i četvoro praunučadi. Ili da je pitaj: škodi li joj duhan i pušenje.

-:-.-
Evo š5o je odgovorila stara Hodžuša:
“Pušim, i to od devetnaeste godine. I nikad mi duhan nije naškodio. A lijek za duboku starost:
Što više miiječnih proizvoda, što više čistoga zraka i što više dobroga duhana.
Siđosmo s “Čardaka” opet na zemlju. Prebacismo se preko kamenog mosta u centar grada..
U Hotel “Bristol”.
No, famo nema ni fildžana, ni legendi, ni mangale. Taj hotel i ne mora bit u Mostaru, Isti je kao i onaj u Zagrebu ili Beogradu.
A to više nije zanimljivo.”

prilozi: kafa na Čardaku, fotografija iz teksta, 1967, Čardak i Evropa, Mostar 1967. godine

Cidom team

Komentariši