Dvadest i četiri godine poslije – Kad obično postaje neobično

(tekst i fotografije u prilogu objavljene u na facebook stranici Visit BiH dana 10. septembra 2024. godine. Autor teksta i fotografije iz 1999. godine je Nick Ajran, a fotografija iz 2023. godine je preuzeta sa društvenih mreža)

Caption – opis ispod slike

Kad obično postaje neobično.

Ja sam autor prve slike. Druga dolazi iz otvorenih izvora. Upravo sam mislio da bi upoređivanje potpuno istog mjesta u razmaku od 24 godine bilo zanimljivo i dalo mi je pauzu za razmišljanje. Slika iz 2023. kao takva prikazuje uobičajeni prizor svakodnevnog života koji je mogao biti snimljen bilo gdje u Evropi. Sam po sebi nije vrijedan mnogo pažnje. Međutim, ima moćno, komparativno značenje kada je uparen sa prvom slikom, i tu postaje prilično smislen.

Dok slika iz 1999. prikazuje potpuno isto mjesto koje se nalazi u istočnom dijelu Mostara, ona govori potpuno drugačiju priču… Priča o turbulentnoj prošlosti koja je do tada još bila preblizu da bi bila dio historije. Nažalost, granatirani objekti i ratna oštećenja također su bili česti prizori u Bosni u to vrijeme, posebno u Mostaru, koji je još uvijek bio bosanski grad koji je pretrpio najviše štete tokom sukoba. Tokom mog kratkog putovanja tamo, napravio sam mnogo slika bombardovane/spaljene zgrade, a mogao sam i postaviti jednu/neku od njih umjesto toga. Ali zašto bih? Nema smisla pričati priču koju svi dobro poznajemo i 30 godina kasnije, dok bi Google pretraga mogla vratiti mnogo rezultata po potrebi. Ipak, ova slika mi je posebna. Ono što mi je ovdje prije svega zapalo za oko nisu preostali ratni strahovi, već taj potpuno novi restoran, koji je činio upečatljiv kontrast sa svojom bliskom okolinom. Ovaj kontrast nije bio samo vizuelni, već i simbolički. Samo običan restoran pun gostiju koji uživaju, jer se ništa nije dogodilo, kao da niko nije obraćao pažnju na gornje spratove zgrade, prkoseći tada sveprisutnim uspomenama koje su svi željeli da zaborave. Bilo je to kao otočić normalnosti u samoj sredini mjesta koje je još uvijek bilo sve samo ne normalno, ili sjajna mala zvijezda nade prema svjetlijoj budućnosti u okeanu razaranja. Činjenica da je ovaj posao vođen u podnožju teško oštećene zgrade, što je moralo biti prilično izazovna stvar, učinila ga je upečatljivim simbolom preporoda i pokazala snažnu volju da se život vrati u normalu, uprkos napetosti još uvijek se moglo naslutiti svuda okolo (uvijek sam bio prilično osjetljiv na okolne atmosfere, ali turista, koji sam tada bio, ni u jednom trenutku se nije osjećao ugroženim, niti ugroženim tokom moje kratke, ali opsežne solo posjete).

Nakon što sam napravio ovu sliku, stajao sam ovdje i zurio u prizor neko vrijeme, što me je navelo na onu misao koju sam spomenuo gore. Iako ovaj restoran možda nisam ni primijetio u normalnom kontekstu, ovaj prizor mi je jednostavno izgledao prilično neobično, i gotovo van konteksta, nakon što sam nasumično šetao ulicama od ranog jutra i prošao kroz sveprisutno osećaj devastacije. Iako sam do tada bio dobro svjestan i obaviješten o nedavnim i široko rasprostranjenim patnjama zemlje, nikada prije nisam vidio direktan uticaj ljudskog sukoba vlastitim očima u tolikoj mjeri. Čudno mi je ovdje bilo priznati kako svakodnevne uobičajene stvari (u ovom slučaju restoran) mogu odjednom postati neočekivane i zadivljujuće. i tako dobro predstavljaju volju stanovništva da se vrati u normalu. Svi trebamo imati na umu da se značaj bilo čega iz našeg svakodnevnog života može dramatično promijeniti „u jednom trenutku“, na osnovu konteksta, događaja i mnogih drugih faktora. Čini mi se da je ova slika tačan vizuelni prikaz ovih misli koje su mi na licu mjesta pale na pamet. Tog jutra u septembru 1999. godine u Mostaru, ruševine su još uvijek bile normalnost, a redovni poslovi bili su kuriozitet, što je pokazalo kolika bi poteškoća mogla biti snažna kada je u pitanju zabrljanje uobičajenog. Pozitivno, mogao bih reći da sam također vidio puno ljepote u Mostaru. Trebalo bi predugo da ih ovdje opišem. Iako je to svakako bilo moje najkraće putovanje ikad, bilo je i jedno od najupečatljivijih.

Nick Ajarn

(Visit BiH/20240913)

Komentariši