103 godine prkosa ljubavi i ponosa
Na 103. godišnjicu Fudbalskog kluba Velež Mostar, isprepleteni smo sjećanjima na prošlost i nadama za budućnost. Danas, srce Mostara bije jače nego ikad, jer slavimo 103. rođendan našeg voljenog Kluba.
Naša ljubav prema Veležu ne poznaje granice. Ona je most koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. Kao svjetionik našeg grada, Velež je više od kluba – simbol je jedinstva, strasti i neumornog truda. Koraci naših legendi još uvijek odzvanjaju na travnjaku stadiona, podsjećajući nas na veličanstvene trenutke i herojske pobjede i oni su inspiracija mladim igračima da sanjaju velike snove i da dosegnu zvijezde. Svaki dribling i gol uklesani su u naša srca i pamćenje.
Svaki dan, a danas posebno, osjećamo snagu našeg jedinstva, jer Velež nas je naučio da zajedno možemo ostvariti nemoguće. Od prvih koraka na zelenom terenu do danas, Veležove legende kroz 103. godine djelovanja ispisale su historiju fudbala ne samo Mostara, nego Bosne i Hercegovine i regiona. Zato se danas trebamo prisjetiti i najvažnijih godina naše historije a to su tri trofeja. U sezonama 1980/81 i 1985/86 Rođeni su dva puta bili osvajači Kup maršala Tita a prije tri godine bili smo osvajači Kupa Bosne i Hercegovine.
Najdraži naš Starče, neka svaka lopta koja dotakne travu stadiona bude poziv na nova dostignuća, na nove snove koje ćemo ostvariti zajedno. Neka naše navijačko srce neumorno kuca u ritmu Veležovih boja, uvijek spremno da podrži naše heroje u svakoj utakmici i izazovu.
Sretan rođendan, dragi naš Veležu! Neka naša ljubav prema tebi bude vječna kao što su i tvoji uspjesi. Neka sljedećih 103 godine budu ispunjene još većim radostima, još većim uspjesima i još jačim povezivanjem svih nas koji te volimo.
Živio, Velež!
ŽIVIO VELEŽ: Sretno Rođeni, 103 godine ljubavi, prkosa i ponosa! – FK Velež Mostar
Na današnji dan, prije 103 godine
Na današnji dan 1922. godine, na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je osnovan Fudbalski klub Velež, i to s predznakom RŠK (radnički športski klub). Ime je dobio po obližnjoj planini.
Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho. U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka kalio se tim, koji je igrao po regionalnim ligama i većinom s protivnicima iz regije. S iskustvom su došle i prve pobjede, a Velež je bio rado viđen gost, pogotovo kada su radnički klubovi u pitanju.
Upravo zbog toga, tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940. godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1. septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice, fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara, demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, a dva dana kasnije službeno je zabranjen rad FK Velež.
Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Odmah po završetku rata obnavljaju rad kluba i kreću s takmičenjem. Godine 1952., Velež je postao član Prve savezne lige bivše SFR Jugoslavije. Najuspješnije sezone bile su 1972/73., 1973/74. i 1987/88., kada su “Rođeni” bili nadomak titule (vicešampioni). U Kupu Maršala Tita postignuti su i najveći uspjesi, a Velež je ovaj pehar dizao dva puta – 1981. i 1986. godine. U ovom periodu Velež je i šest puta učestvovao u UEFA-inim kupovima.
Za vrijeme ratnih djejstava tokom agresije na BiH (1992. – 1995.), godine 1994., entuzijasti u napola okupiranom Mostaru uspjeli su reorganizovati rad kluba, koji je za vrijeme rata protjeran iz svojih prostorija i sa stadiona. Odigravane su prijateljske utakmice, a 1995. krenulo se s odigravanjem Prve lige Bosne i Hercegovine.
Prije 103 godine osnovan FK Velež
(avaz)
FK Velež slavi 103. rođendan
FK Velež iz Mostara danas slavi svoj 103. rođendan.
Ime je dobio po planini Velež podno koje se smjestio grad Mostar. Klub je osnovan na inicijativu revolucionara Gojka Vukovića, 26. juna 1922. godine u Mostaru, a u počecima je igrao utakmice s lokalnim klubovima.
S uspjehom je igrao u Prvoj ligi SFRJ. Prvi put FK Velež se u Prvu saveznu ligu SFRJ plasirao u sezoni 1952./53. gdje je ostao samo jednu sezonu.
Drugi put Veležu je to pošlo za rukom u sezoni 1955./56. te do 1991./92. nije ispadao u niži razred takmičenja, iako nikad nije osvojio naslov prvaka.
Dva je puta bio drugi, te četiri puta bio finalist Kupa maršala Tita, od čega je dva puta bio osvajač 1981. i 1986. godine.
Nadimak kluba je Rođeni. Tradicionalne su boje crvena i bijela.
Velež je početkom ratnih golgota u Bosni i Hercegovini izbačen sa svog stadiona i nikada više nije bio domaćin Pod Bijelim brijegom. Nakon što su neki novi ljudi došli na Veležov stadion, trofeji i sva arhiva i vrijednosti velikana iz Mostara završili su u smeću. Pokušao se Velež uništiti, ali to Rođeni nisu dozvolili.
Izgrađen je stadion u Vrapčićima na kojem se sada igraju domaće utakmice.
FK Velež slavi 103. rođendan – Novi Konjic
(novi.konjic)
Raja iz Mostara
Kraj Neretve rođen: 103 godine Veleža
Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova
Malo je fudbalskih klubova na svijetu kao što je Velež iz Mostara. Malo ih je koji su bili toliko voljeni, a još manje onih koji su toliko puta pali i ustali. Klub kojeg su zvali “najboljim drugoplasiranim timom na svijetu”, jer nikada nije bio prvak Jugoslavije, ali je uvijek bio pri vrhu, poznat po napadačkoj, lepršavoj igri i spektakularnim golovima. Klub koji je donosio radost. I koji je, uprkos svemu, preživio.
Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova.
Već u prvim decenijama 20. vijeka, Velež se profilisao kao klub radničke klase, otvoren za sve, što ga je učinilo trnom u oku tadašnjim režimima. Igrači i simpatizeri često su bili hapšeni, a 1940. godine klub je i zvanično zabranjen. Iste godine, nakon prijateljske utakmice sa Crnom Gorom iz Podgorice, Mostar je svjedočio demonstracijama protiv režima, koje su krvavo ugušene. Uprkos zabrani, klub je nastavio djelovati u ilegali sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, kada su se mnogi njegovi članovi priključili Narodnooslobodilačkoj borbi. Sedamdeset i sedam ih nije dočekalo kraj rata, među njima i devet narodnih heroja.
Obnoviteljska skupština Veleža održana je 1945. godine, a 1952. klub prvi put ulazi u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Od 1955. godine, Rođeni su redovan član elitnog fudbalskog društva bivše države. Tokom narednih decenija, Velež se ističe kao klub koji igra lijep fudbal, napadački, nepredvidiv i srčan. Bio je klub koji je gubio titule u posljednjim kolima, ali dobijao srca širom Jugoslavije.
Posebno mjesto u srcima navijača zauzima period od 1970-ih do kraja 1980-ih. To je era velikih imena poput Duška Bajevića, Envera Marića i Franje Vladića – legendarnog trija BMV. Kasnije, Velež će iznjedriti još mnoga zvučna imena: Vahida Halilhodžića, Blaža Sliškovića, Boru Primorca, Hasana Salihamidžića, Sergeja Barbareza…
Velež je bio više od kluba – bio je simbol Mostara. I zato nije slučajno što ljudi u Mostaru pamte gdje su bili kada je srušen Stari most i kada je Velež osvojio Kup Maršala Tita.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine bila je kraj jedne epohe. Mostar je stavljen pod opsadu. Sedmog aprila 1992. igrači Veleža posljednji put su se okupili na stadionu pod Bijelim Brijegom. Nekoliko dana ranije, igrali su utakmicu u Subotici protiv Spartaka – posljednju u jugoslovenskom prvenstvu. Plan je bio vratiti se avionom u Mostar, ali JNA je okupirala aerodrom. Put nazad pretvorio se u odiseju. U Podgorici su im Budućnost ustupila autobus, ali vozač je stao kod Nevesinja i odbio dalje. Igrači su se vraćali kako su znali, neki su odustajali putem, a u Mostar se vratilo samo sedam igrača – svi Bošnjaci. Ostali su razasuti ili odlučili da se više ne vraćaju.
Nekoliko dana kasnije, uprava kluba istjerana je sa stadiona. Stadion pod Bijelim Brijegom postaje dom novom klubu, a Velež ostaje bez svega – bez stadiona, bez opreme, bez prostorija. Čak ni drugi sportski kolektivi koji su dijelili taj prostor, poput plivača, rukometaša ili odbojkaša, nisu mogli više kročiti u te objekte. Mostarski sport bio je brutalno podijeljen.
Velež je prognan u vlastitom gradu. U predgrađu Vrapčići, gdje je nekad bila livada pored fabrike, počinje novi život. Bez tribina, bez svlačionica, bez sredstava. Ali sa vjerom i inatom. Počeli su iznova, sa dna. Iako se godinama mučio, tavorio u nižim ligama, upadao u dugove, gubio identitet u vrtlogu tranzicije, Velež nikad nije nestao. I to je njegova najveća pobjeda.
Bio je to klub koji je utemeljen u ideji jednakosti, solidarnosti i prkosa. Klub koji su pokušali izbrisati, ali nisu uspjeli. Velež se igrao iz ljubavi. Ljubavi prema igri, prema Mostaru, prema ideji da je fudbal više od sporta.
Danas, 103 godine nakon osnivanja, Velež opet ima svoju publiku, svoju mladost, svoj dom u Vrapčićima. I ima svoju historiju – tešku, krvavu, ali ponosnu Historiju koja podsjeća da postoje klubovi koje ne možete pobijediti, jer nisu sagrađeni od trofeja, nego od ljudi.
